TO SU BILI NOVINARSKI DANI…

Danas se malo zezam, dan mi je krcat obavezama, ali volim ja svoje pisanje… Ponekad dobijem želju da se vratim u godine kad sam započinjala sa novinarstvom i kad je društvo, uz kavu i sok, nakon obavljenih obaveza grcalo od smijeha i dosjetki. Nismo grcali za deset kuna ni previše pričali o novcu. Nikamo nam se nije žurilo, a plaćanje nije uopće bio problem. Jako sam sretna što danas taj posao mogu obavljati mimo egzistencije, onako kako to ja želim, i kako želim, kreativno skladati sadržaj koji me veseli. Sve što se oko mene događa ne veseli me, od međuljudskih odnosa do usijanih glava kupusara ne u polju makova, već duboko zaraslom korovu pohlepe, taštine i praznine…

Zalazila sam u mnoge obitelji, sretala divne ljude … upoznala ljude … tako je sve odisalo jednostavnošću, a opet, sve smo napravili, bili i ostali fer, prijatelji, poznanici koji bi se i nakon dugo vremena nakon posjeta, na prvu sjetili male novinarke.
O kolegama oko sebe sve najbolje, drugačije nas je vrijeme brusilo. Gospodin Ivica Žišković, uglađen i fin u Večernjaku i Ivica Jurgec, koji mi je često čuvao leđa od onih malo zločestijih.
pisati za List Međimurje bila je velika čast i danas sam sretna zbog toga. Uvijek je tu bio poštovani Gospodin Franjo Preložnjak, legenda koja uvijek u meni budi dozu sjete na te dane. Mladen Grubić je opet bio zaljubljen u pisanje, na sve strane stigao i sve bilježio. Ja sam voljela kulturu i obiteljske priče, zanimljive ljude, djecu u travi … pomoći ako je trebalo nekome, ali, od svega najdragocjenije bilo je upoznavati ljude.
Da … upoznati uvijek neko zanimljivo lice, vidjeti neki predmet, biti na nekom događaju …
Živjela sam jedan drugačiji život koji me vodio kroz perivoje života žene, spisateljice. Ali … o svemu pomalo … sjetit ću se ja … mnogih ljudi … zanimljivih trenutaka, susreta i putovanja …

z.č.č.

Zinka, Mladen i Franjo …